Rad sa djecom u vrtićima – Krakov

Vrijeme koje sam provela u Krakovu jedno je od mojih najljepših iskustava!
Moram priznati, prije nego što sam se prijavila za volontiranje u Poljskoj, odugovlačila sam sa donošenjem odluke jer do tada nisam posjetila ovu zemlju, te sam kao i većina mladih, željela neku od nama popularnijih zemalja. Srećom, shvatila sam da bi trebalo da istražujem i da volontiram u zemlji koja mi nije poznata jer sam mislila da ću na taj način upoznati i samu sebe, u nepoznatom, što se i dogodilo.

Jedan od glavnih faktora, koji me je odveo na volontiranje, jeste neophodna promjena klime. U Podgorici je maltene nemoguće podnijeti ljetnje temperature, a i nisam vidjela svrhu u suštom zarađivanju novca u toku cijelog ljeta jer sam smatrala da je bolje utrošena energija i vrijeme na pružanje pažnje i pomoći onima kojima je to potrebno.
Od trenutka kada sam uspješno odradila intervju sa Poljacima i prihvatila poziv da volontiram u internacionalnom vrtiću u Krakovu, nisam nedeljama mogla da suzbijem ushićenje! Spakovala sam torbu za šest nedjelja i uputila se ka Poljskoj! Na aerodromu sam se veoma lako mimoišla sa Magdom, sa kojom smo se dogovorili da me pokupi i odvede kod Emilije, koja je ponudila da me ugosti na dvije noći, iako je moj raniji dolazak bio neplaniran. Zahvalna sam Emiliji, koja me je prije svih ostalih, ne samo ugostila, već i upoznala sa njenim društvom i pokazala kako provode studentske dane i ljetnje noći. Čak i početni dani u Poljskoj su bili čarobni i zapamćeni.
Sledećeg dana, počeo je preparacioni seminar. Trajao je dva dana, da bi nas do ponedeljka pripremili za rad. Većina nas se prijavila za rad sa djecom, u vrtićima, dok je manji dio, u isto vrijeme, bio pripreman za rad u školama ili sa problematičnom djecom. Svi smo bili u velikoj prostoriji državnog univerziteta, u velikom amfiteatru. U toku seminara, razgovarali smo sa AIESEC ekipom o očekivanjima i mogućim manjim nesuglasicama, zatim o karakteristikama Poljske, kao i o životu, tradicijama i ljudima u ovoj divnoj zemlji, kao i o našim pretpostavkama. Ne mogu da vam opišem koliko sam imala pretpostavki i očekivanja, a koliko brzo su bila ojačana i uljepšana, od samog trenutka kada smo napustili univerzitet i uputili se ka studentskom domu.
Boravak u studentskom domu i druženje sa tridesetak mladih, koji su volontirali u istoj oblasti, bio je izuzetan za mene. Kad god se sjetim prakse ili nekome pričam o istoj, prva misao govori o nevjerovatnom društvu sa kojim sam živjela nepuna dva mjeseca. 🙂
 
Djeca sa kojom sam radila, tj. igrala se, bila su veoma energična, radoznala, nasmijana i željna priče, igre i muzike. Stopila sam se sa njima i postala jedno od 30-ak djece u vrtićima. Tako je, promijenila sam vrtić jednom. Ne nuždom, već je vlasnica oba vrtića željela da upoznam djecu i u njenom drugom vrtiću, kao i da djeca upoznaju mene. Nakon završenog volonterskog perioda, vrlo teško je nastupio nemio osjećaj odvajanja od obje grupe. Sasvim su me iznenadili ponašanjem i odnosem prema meni, toliko da mi je preostalo samo da planiram kada ću se vratiti da ih opet posjetim.
Vlasnici vrtića su me ugostili i ponašali se prema meni kao da sam njihova ćerka, a društvo u studentskom domu kao da sam njihova sestra. Još teže je nastupio rastanak od cimera, kada smo jedno po jedno odlazili iz studenstkog doma.
Uz sav rad i vrijeme predviđeno za volontiranje, uspjeli smo da posjetimo šest zemalja u Evropi, te smo se na najbolji mogući način upoznali, dogovarali, svađali, smijali, upadali u nevolje, pomagali jedni drugima.
Želim da vam ovim tekstom dočaram kakav je osjećaj volontirati i upoznati u kratkom periodu veliku grupu mladih ljudi, naročito kada morate da komunicirate na engleskom jeziku. Svi smo i dalje u kontaktu i planiramo da u toku godine posjetimo jedne druge ili rekreiramo veliki evropski reunion. 🙂

Tijana Lazarević